Cimetna pisma, dijamantna stvorenja

Aleph – točka koja sadržava sve točke, mjesto u kojemu se, iz svakog kuta, može vidjeti svaki zakutak svijeta – u slavnoj Borgesovoj priči skriven je u podrumu jedne kuće. Nimalo slučajno; da bi se vidjelo i razumjelo, zna sva istinska književnost, nužno je spustiti se do podruma. Ući u mrak i gledati. Faruk Šehić pisac je koji svakom svojom knjigom čini baš to. U romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja, prvom koji je napisao nakon veličanstvene Knjige o Uni, u svome podrumu pronalazi svemir i osvjetljava ga jezikom toliko jasnim i lijepim da boli. Ondje je naš Prvi rat, umoran i patrijarhalan, ostario i mučen želučanim tegobama. Ondje su Cortez Cortez i Cinnamon Girl, njegova djeca-geleri, dvoje čija ljubav umije osvijetliti svjetove. U Šehićevu podrumu, ponad ruševina, svemirski brodovi prte galaksijama, a holoakvarel-priče preživitelja bodu kroz vrijemeprostor – igle od vatre i usijanog mraka. Ali Cimetna pisma, dijamantna stvorenjanisu roman o apokalipsi. Baš suprotno, oni su knjiga o onima koji apokalipse preživljavaju, a osobito o najhrabrijima među njima: onima koji nisu zaboravili kako voljeti. Nema mnogo pisaca koji za Alephom tragaju toliko ustrajno i hrabro kao Faruk Šehić. Cimetna pisma, dijamantna stvorenja potraga su koja zahvaća još dalje u prostor, još dublje u vrijeme. U kojoj pri­povijedaju ratnici i pjesnici, poharani gradovi, strojevi s empatijom i naš neprijatelj. U kojoj se poezija i fizika napokon razotkrivaju kao jedno. Velik roman koji ne ostavlja sumnje: ono što je Šehić pronašao, naše je. Naš je svemir, naš je podrum, naša je i kuća.