Čovjek je šuma

Zbirka poezije Roberte Nikšić Čovjek je šuma naslovom precizno ocrtava gabarite autoričine po-etike: šuma nije skup drveća, nego jedan organizam, nevidljivo, podzemno povezan, jedan metabolizam. Svaki čovjek je dakle čovječanstvo, pa zaslužuje da ga se tako i tretira, posebno one skrajnute, slabe, progonjene, potrebite, manjinske. To je i jedini put do čovječnosti.

Tim putem hodi Roberta Nikšić kada piše svoje stihove, kada portretira ljude koji bi listom ostali nezabilježeni, kada se prirodi i živome divi i njome opaja, kada se sjeća onih koji su prešli u onostrano i diže im kule od stihova, kada u svojevrsnom ekološkom i teološkom zanosu prelazi granice koje su, očito, umjetne.

Pjesme su Robertine narativne, ponekad dugog stiha i dijaloške, redovito zavičajno-dijalektalne, lirske i refleksivne, oralni i moralni melem za rane svijeta s psalmičkim prizvukom. 

U ovoj se zbirci nehotice nadmeću Dobrota i Ljepota, a da bi se o njima progovorilo mora se govoriti o užasu i nasilju, o nepravdi i zlu. Na kraju će biti jasno barem jedno: skromno je ono ogromno.

Kruno Lokotar