Fantom slobode 3/2021

Treći ovogodišnji broj časopisa Fantom slobode posvećen je konferenciji Predsuvremena akcija – postsuvremena reakcija. Konferencija je izravan rezultat programske koncepcije koja je od 2020. godine na snazi u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Sama programska koncepcija odgovor je na uobičajenu muzeološku koncepciju predstavljanja muzejske zbirke, poznatu pod sintagmom „stalni postav“. Stalni postav zbirke u sebi objedinjuje više principa koje smatram kontraproduktivnima za muzeološki zadatak posredovanja informacija komprimiranima u muzejskim objektima. Kontraproduktivnim zato što se statičnost postava fiksira na određeno vremensko razdoblje što je kod nas najčešće usklađeno s ritmom promjene ravnatelja ili ravnateljice muzeja. Koncept je redovito fokusiran na najreprezentativnije primjerke iz muzejske zbirke, a u slučaju umjetničkog muzeja riječ je o takozvanim remekdjelima, te u potpunosti zanemaruje činjenicu da u složenom narativu o pojedinom razdoblju ili cijeloj umjetničkoj baštini koju muzej čuva, istražuje i predstavlja, koncentracija na remekdjela ne daje ni potpunu, niti istinitu predodžbu o kontekstu svog nastanka. Fokusiranost na remekdjela u sprezi je s fokusiranošću na najreprezentativnije umjetničke discipline, u našem slučaju slike izvedene uljem ili akrilikom na platnu ili skulpture u mramoru i metalu, zanemarujući subjektivne i objektivne stilske karakteristike slobodnije i iskrenije iskazane u manje pretencioznim umjetničkim tehnikama. Kao oblik naracije koncept stalnog postava preferira kronološko predstavljanje građe kao idealnu formu prikazivanja razvoja umjetničkog izraza unutar vremenskog djelokruga referentne institucije. U konačnici, suma stalnog postava svodi se na jednosmjernu komunikaciju reprezentativnog sadržaja koju publici kao neprikosnoveni autoritet priprema njen autor, ravnatelj muzeja. Vrijeme je pokazalo da je koncept stalnog postava najzaslužniji što se muzejske institucije smatraju monotonim i nezanimljivim prostorima elitistično-autoritativne koncepcije kulture, nespojive s demokratičnim tendencijama suvremene civilizacije zasnovanima na dijalogu i interakciji. Mentalno okruženje izgrađeno na principima hijerarhije kreativne i tehničke superiornosti jednostavno niti želi, niti može biti poticajem individualnoj kreativnosti na dobrobit cjelokupne zajednice, što smatram temeljnom zadaćom muzejske institucije.. Ono je namijenjeno učenju po diktatu, a ne stvaranju preduvjeta za slobodnomisleće, samostalno razmišljanje. Problem je što prevladavajuća ljudska priroda prihvaća i očekuje prezentaciju u kojoj će uživati bez pretjeranog mentalnog angažmana. Stoga sam se za Nacionalni muzej moderne umjetnosti odlučio na dvojnu prezentaciju zbirke. Prvu, koja će zasnovana na kronološkom pregledu razvoja prevladavajućeg estetskog koda ili duha vremena, uz povremeno mijenjanje umjetnina i zastupljenost svih umjetničkih disciplina, tehnika i tehnologija izvedbe, ispuniti ustaljena očekivanja publike. I drugu, koja će u kvartalnoj izmjeni kroz godinu interpretirati zbirku po izvjesnom kustoskom ključu, na primjer odnosu modernog i suvremenog kojem je svoju selekciju posvetio kustoski tandem Neva Lukić i Vanja Babić. Paralelnost dva načina rada sa zbirkom s jedne strane želi publici predočiti uvid u mogućnost alternativnog postava zbirke, a s druge omogućiti prikazivanje što većeg broja umjetnina iz muzejskog fundusa koji je po uzusu stalnog postava uobičajeno sveden na svega 10% fundusa.

Pitanje pak terminologije i nejasnoća pojmova suvremenosti i modernosti od posebnog su interesa u gradu koji ima i muzej moderne i muzej suvremene umjetnosti, čiji se fundusi i djelatnost uslijed ovih nerazjašnjenosti i prečesto preklapaju. Moj osobni stav je da oba muzeja imaju mogućnost diferencijacije svojih programa i zbirki. Potrebno je samo kao osnovu razlikovanja od uobičajene kronološke razdjelnice – moderna umjetnost prije 1950. godine, a suvremena poslije – postaviti na poziciju koju je zastupala povijesna avangarda. Po tome sve što predstavlja evoluciju tradicionalnih umjetničkih disciplina i tehnike bilo bi područje djelovanja muzeja moderne umjetnosti, dok bi sve što je zasnovano na konceptu raskida s tradicionalnim estetskim vrijednostima, te uvođenju inovativnih tehnologija i stvaralačkih postupaka bilo područje rada muzeja suvremene umjetnosti. Svaka bi od institucija tako imala svoje povijesne i aktualne dimenzije, a umjesto konkurentnosti, njihov bi odnos postao okosnicom dinamiziranja produkcijskih i koncepcijskih kapaciteta lokalne vizualne umjetnosti.

Autori u ovom broju:

Branko Franceschi (Zadar, 1959.), povjesničar umjetnosti, od 2020. godine ravnatelj je Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Od 2014. do 2020. ravnatelj je Galerije umjetnina u Splitu. Od 2010. godine obnaša dužnost direktora Virtualnog muzeja avangardne umjetnosti. Od 2008 do 2010. godine ravnatelj je HDLU-a Zagreb, u periodu od 2004. do 2008. ravnatelj je Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a od 1987. do 2004. godine voditelj je i kustos Galerije Miroslav Kraljević u Zagrebu. Od 1987. godine inicijator je i kustos brojnih izložbi suvremene umjetnosti za izložbene prostore u Hrvatskoj i šire.Bio je povjerenik / kustos hrvatskog paviljona na 16. Biennalu u Sao Paulu (Brazil 2004.) i 55. Venecijanskog biennala (2013.), kustos za 52. Venecijanski bijenale (2007.) te 11. Međunarodnu izložbu arhitekture i Venecijanski bijenale (2008.). Ko-kustos je 2. i 5. Bijenala ARK D-0, Konjic (2013. i 2017.) i Helsinškog bijenala fotografije (2014.). Član je kustoske ekipe Međunarodnog biennala mladih umjetnika u Bukureštu (2006., 2012.). Godine 2005. inicirao je Biennale Kvadrilaterale u Rijeci.

Neva Lukić magistrirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj.
Kao kustosica surađivala je s različitim institucijama, neprofitnim udrugama te kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu te sudjelovala u različitim rezidencijama i kustoskim programima. Redovito piše za časopise Kontura i Vijenac. Bila je članicom više stručnih povjerenstava za odabir ili otkup radova, kao i za dodjelu nagrada (Salon mladih, 2010., Radoslav Putar 2021., Erste fragmenti 2020./2021.). Trenutno radi kao kustosica i koordinatorica izložbenog programa u umjetničkoj rezidenciji i galeriji Hestia u Beogradu.
Uz navedeno djeluje kao književnica te je objavila tri zbirke poezije, dvije zbirke kratkih priča, slikovnicu, radio igru te je redateljica kratkog filma nastalog u suradnji sa Sarom Rajaei.

Vanja Babić diplomirao je povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djeluje kao kustos i likovni kritičar. Voditelj je Galerije MH od 1995., a od 2010. stalni je kustos suradnik u Galeriji Kranjčar. Priredio je više od dvije stotine samostalnih izložbi, a autor je ili koautor i niza tematski koncipiranih skupnih izložbi. Redovito objavljuje prikaze izložbi, likovne kritike i razgovore s umjetnicima u novinama odnosno časopisima Vijenac, Kontura i 15 dana, a povremeni je suradnik i časopisa365ᵒ što ga izdaje Slovačka nacionalna galerija iz Bratislave. Od 2009. urednik je likovne rubrike u Vijencu. Od 2003. do 2005. bio je koautor i voditelj obrazovnog serijala Hrvatske televizije Percepcija s temama iz suvremene umjetnosti, a od 2018. autor je i voditelj emisije U vizualnom kodu na 3. programu Hrvatskoga radija. Bio je članom više različitih stručnih povjerenstava za odabir ili otkup radova, kao i za dodjelu nagrada (24. Salon mladih, Bijenale mladih Mediterana – hrvatska selekcija, Erste fragmenti, Essl Art Award, Nagrada Vladimir Nazor za 2019.). Član je AICA-e.

Vlado Martek (Zagreb, 1951.) je pjesnik, umjetnik i esejist. Diplomirao je književnost i filozofiju na FF u Zagrebu. U početku se bavio vizualnom i konkretnom poezijom (imenovanom predpoezija), a od sredine sedamdesetih godina konceptualizmom i akcionizmom s Grupom šestorice autora, umjetničkim knjigama te out of printom. Od osamdesetih godina bavi se slikarstvom, kiparstvom, grafikom i land – artom. Izlaže 1990. u Beču na izložbi Zeichnen im Fluss u Museumu des XX Jahrhunderts, a 1997. priređuje izložbu u Lyonu. Piše o poeziji i likovnosti. U posljednje vrijeme vraća se projektima u duhu konceptualizma te se bavi fotografijom kao konceptualnom formom. Objavio je osamnaest knjiga, dva koautorska izdanja grafičkih mapa te sedam samostalnih grafičkih mapa. O njegovu radu objavljena je monografija Martek – fatalne figure umjetnika autora M. Šuvakovića, a 2008. Zdenko Rus priredio mu je retrospektivu u Modernoj galeriji u Zagrebu.   Samostalno je izlagao u više europskih gradova. Tri konceptualna djela nalaze mu se u zbirci Centre Pompidou u Parizu.
Živi u Zagrebu i Rovinju.

Mladen Lučić, profesor povijesti umjetnosti i muzejski savjetnik, rođen je u Zagrebu 1955., gdje je diplomirao povijest umjetnosti 1983. godine. Od 1975. radi kao stručni suradnik u Galeriji Studentskog centra kada počinje i objavljivati likovne kritike. Zapošljava se kao kustos u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 1983. godine, gdje 1992. godine osniva AV Centar. Autor je više dokumentarnih filmova o temama i autorima suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti. Ravnatelj je Javne ustanove Pula film festival od 2004. do 2006. godine te je vodio tri Festivala igranog filma u Puli. U Istri realizira više dokumentarnih filmova o istarskoj tradicionalnoj glazbi i kulturnoj baštini. Od 2007. do umirovljenja 2020. godine radi kao muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, gdje je uz poslove vezane uz osnivanje i funkcioniranje Muzeja priredio pedesetak samostalnih, monografskih i problemskih izložbi.Bio je članom mnogobrojnih ocjenjivačkih sudova i organizacijskih odbora te kulturnih Vijeća u Ministarstvu kulture RH, Istarske županije i Grada Pule. Organizirao je i pisao tekstove u katalozima za cca dvjestopedeset izložbi suvremenih hrvatskih i međunarodnih umjetnika, a autor je pedesetak problemskih, studijskih i monografskih izložbi. Autor je monografija likovnih umjetnika Quintina Bassania, Roberta Paulette, Eugena Fellera, Zdravka Milića, Nikoline Ivezić, Đorđa Jandrića, K.U.D. Šikuti Machine, Oeuvre kataloga – monografije Zbirka Faggian, te monografskih kataloga Aleksandra Garbina i Fulvija Juričića, a jedan je i od autora knjige Grupa šestorice autora.

Igor Loinjak je povjesničar umjetnosti. Bakalaureat iz područja filozofije stekao je 2010. godine na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a dvije godine kasnije diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađao je doktorski studij povijesti umjetnosti i Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture u Zagrebu. Priprema doktorsku disertaciju iz područja znanosti o umjetnosti na Doktorskoj školi Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Radi kao predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Organizirao je nekoliko samostalnih izložbi te napisao niz predgovora samostalnim i skupnim izložbama. Sudjelovao je na nizu simpozija, a do sada je objavio monografiju Josip Alebić te nekoliko znanstvenih i stručnih članaka iz područja povijesti i teorije umjetnosti.

Igor Španjol (Senj, 1972.) je studirao sociologiju kulture i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje od 1999. radi kao kustos u Modernoj galeriji. Najvažniji projekti: trilogija Slovenska umjetnost 1975.–2005. (sa Igorom Zabelom, 2003.-2005.), serija samostalnih izložbi u Maloj galeriji Moderne galerije (Andrej Monastirski, Danica Dakić, Harun Farocki, Deimantas Narkevičius, Silvia Kolbowski, Tao G. Vrhovec Sambolec, David Maljković, 2007.-2009.), stalni postav zbirke Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova (sa Zdenkom Badovinac i Bojanom Piškur, 2011.), Krize i novi počeci: umjetnost u Sloveniji 2005.– 2015. (sa Bojanom Piškur i Vladimirom Vidmarom) te retrospektive Tomaža Lavriča (2010.), Marka Peljhana (2011.), Marka Pogačnika (2012.), Tadeja Pogačara (2014.), Vadima Fiškina (2015.) i Tobiasa Putriha (2021). Kustos paviljona Slovenije na Venecijanskom bienalu 2019.

Željko Kipke (Čakovec, 1953.) – slikar, pisac, povremeno djeluje u području filma. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu (1971.–1976.). Pohađao je Slikarsku majstorsku radionicu u Zagrebu (1976.–1981.). Predstavljao je Republiku Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993., a dvije godine kasnije na Kairskom bijenalu. Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i Hrvatskog društva filmskih kritičara (HDFK). Bio je selektor hrvatskog paviljona na 52. Venecijanskom bijenalu 2007. godine. Piše eseje i kritike o eksperimentalnom filmu te likovnoj praksi u dnevnoj štampi i časopisima te mu je objavljeno devet knjiga. Živi u Zagrebu.

Milena Jokanović je naučna saradnica i saradnica u nastavi u okviru Seminara za muzeologiju i heritologiju na Odelјenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radi i kao edukator u Muzeju Jugoslavije. Završila je master i doktorske studije istorije umetnosti sa težištem na muzeologiji i heritologiji i master studije menadžmenta u kulturi i kulturne politike. Nјena interesovanja stoga, obuhvataju kulture sećanja i načine konstruisanja identiteta kroz umetničke i kolekcionarske prakse, kao i interpretaciju baštine u novim medijima i menadžment kulturnog nasleđa. Autorka je brojnih naučnih i stručnih radova, kustoskinja nekoliko izložbi i koordinatorka više projekata u oblasti kulture i obrazovanja o kulturnom nasleđu.

Ksenija Orelj studirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je kulture kustoske prakse pri Akademiji likovnih umjetnosti u Leipzigu. U 2018. bila je kustosica u rezidenciji u Museumsquartieru u Beču, Q21. Radi kao viša kustosica u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Članica je AICE, hrvatske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara te je objavila niz publikacija i članaka. Od 2021. je predavačica iz polja povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U kustoskom je djelovanju zainteresirana za programe koji se temelje na interdisciplinarnom i timskom pristupu, s fokusom na temu dokolice i promjena u sustavu rada, npr. Iz trbuha diva, MMSU, 2015., Izvolite ispraznite svoje džepove, 2016., MMSU, Emil Filla Gallery, Ústí nad Labem, 2017.; 61. Annale: Bogu krasti dane, Istarska sabornica, Poreč, 2021.

Leila Topić (1972.) autorica je brojnih predgovora samostalnim i grupnim izložbama te ko-autorica monografije o Galeriji Studentski centar (zajedno s Darkom Glavanom). U sklopu biblioteke „Refleksije“ MSU-a uredila je knjigu prijevoda Nicolasa Bourriauda „Relacijska estetika/Postprodukcija“ (2013.) te „Kraj umjetnosti“ Donalda Kuspita (2018.) Od 2006. radi kao kustosica u MSU te kao viša kustosica vodi Zbirku fotografije, Zbirku filma i videa i Zbirku medijske umjetnosti. Koncipirala je brojne samostalne, grupne i problemske izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti i drugim galerijsko-izlagačkim institucijama u Hrvatskoj i svijetu.

Lucia Gregorová Stach is a chief curator of the Collection of Modern and Contemporary Art at the Slovak National Gallery. Her main focus is on Central and Eastern European art of the second half of the 20th century. She has conceived several monographic and thematic exhibition projects and catalogs. In 2015, together with Joanna Kordjak, she prepared the last solo exhibition of Stano Filko artworks during the artist’s lifetime at Zachęta – the National Art Gallery in Warsaw. In 2017, she was the curator of Jana Želibská’s SWAN SONG NOW exhibition in the Pavilion of the Czech and Slovak Republics at the 57th Venice Biennale. Since 2019 she has cooperated with the (non)festival of intermedia art JAMA. She has worked as a pedagogue, editor of an academic periodical on visual arts and an independent curator.