Izlet u Dachau

Slavoj Žižek piše da bi “trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva.” Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. “maloga čovjeka”. Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.