Kad god netko ispred mene hoda

Pjesme Antonija Karlovića su neobične: kolokvijalnim, svakodnevnim jezikom uspijeva zadržati pažnju i, što je još malo veće čudo, iznenaditi čitatelja, a da pri tom ne koristi ništa od stilistički snažno obilježenih ili radikalnijih jezičnih postupaka. Opet, naravno da kao pjesničke obiluju figurama. Njihova snaga je u prvom redu u nenametljivosti, u tome što iz naizgled obične, apsolutno svakodnevne situacije, u prolazu (kako se zove i jedan od ciklusa zbirke) i iz pogleda sine nešto začuđujuće, što se perspektiva naglo izmijeni i još do maloprije svakodnevan prizor sine novim intenzitetom i skrivenim značenjem.

Karlović je voajer i hodač zagrebačkih ulica, promatra ljude oko sebe u prvom redu, reflektira, ali nije slijep ni na prostore, stvari, gradsku faunu. Utoliko ćemo u rukopisu naći dosta zagrebačkih toponima (Črnomerec, Amruševa…), ali i kao kontrapunkte izlete na selo ili pak pjesme o dragoj, majci ili danima u tjednu.

Vrlo neobična, samosvojna i van poetskih trendova, nekako klasična, zavodljiva i pamtljiva, ovo je zbirka koja bi mogla u bitnom graditi imaginarij grada Zagreba.

Kruno Lokotar