Kalendarske priče

Kalendarske priče, objavljene 1949, bile su prva knjiga kojom se Bertolt Brecht nakon nacizma i rata predstavio njemačkom čitateljstvu. Pod naslovom koji u sjećanje priziva kalendare omiljene među širokim narodnim masama, uz koje su se objavljivali poučni tekstovi, u ovoj knjizi – kombinaciji proznih i pjesničkih radova – susrećemo se s brojnim “velikima”, ali u trenutku kad (iznova) pripadaju “malima”, a ipak pokazuju “veličinu”: tako je Cezar lišen moći, nitko ne mari za njega i nitko ga ne prepoznaje; Sokrat je postolar i mora u mrsku ratnu službu, i usto se doslovce s mukom mora prisjetiti svojih prednosti kao filozofa, no što bi mu teško uspjelo bez Ksantipine pomoći; Bacon je prognan, Lao-tzu na putu u progonstvo; Giordana Bruna u tamnici inkvizicije muči što nije platio krojaču, a Buda svojom prispodobom naposljetku proturječi dogmi svojeg nauka, nirvani, “umijeću” trpljenja…

Kalendarske priče odišu razumijevanjem, uživljenošću i velikim suosjećanjem: od priče o “lažnoj” majci Anni koja se požrtvovno i dirljivo posvećuje svojem djetetu i na kraju ga, kao čudom, dobiva, do “nedostojne” starice u kojoj unuk pripovjedač nalazi uzor na osnovi toga što je odbacila konvencionalni odnos između spolova. Formalno gledano, i ovdje čitamo Brechta koji eksperimentira kako u pogledu jezika tako i u pogledu forme. Njegovo je autorsko ja u isto vrijeme tragač, polemičar, kritičar društvenih prilika i neumoljiv satiričar vrhunskog stila.