Kritika moći suđenja

Da bismo razlikovali, da li je što lijepo ili ne, naša se predodžba ne odnosi s pomoću razuma na objekt u svrhu spoznaje, nego s pomoću uobrazilje (možda povezane s razumom) na subjekt i osjećaj njegove ugode ili neugode. Sud ukusa nije dakle sud spoznaje, dakle ne logički, nego estetički, pod kojim se razumije onaj sud, čiji odredbeni razlog može da bude samo subjektivan. (…) Ovdje se predodžba posve odnosi na subjekt, i to na njegov životni osjećaj, pod imenom osjećaja ugode ili neugode. (…) Dane predodžbe u nekome sudu mogu biti empirijske (dakle estetičke); ali sud, koji se s pomoću njih izriče, jest logički, ako se one predodžbe samo u sudu odnose na objekt. Obratno pak, ako bi dane predodžbe bile čak racionalne, ali ako bi se u nekome sudu odnosile samo na subjekt (njegov osjećaj), onda je on utoliko uvijek estetičan.
– Immanuel Kant

Zasigurno jedno od najznačajnijih djela ne samo estetičkoga razdoblja, već i cjelokupne povijesti filozofijskoga razumijevanja estetičkoga načina spoznavanja. Ujedno predstavlja i sistematiziran pristup temeljnim estetičkim kategorijama koje i dalje važe u svakom relevantnom razmatranju odnosa filozofije i umjetnosti.
– Nadežda Čačinovič, iz recenzije

Fundamentalno estetičko djelo u kojem je Kant postavio i usustavio temeljne estetičke kategorije i time zadužio kasnije relevantne pristupe estetici i filozofiji umjetnosti. Djelo je stoga nezaobilazno u studiju filozofije i drugih znanosti usmjerenih pitanjima umjetnosti i kulture.
– Goran Gretić, iz recenzije

Estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona  znanost o osjetilnoj spoznaji, koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu.
– Goran Sunajko, iz predgovora

Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, temeljne Kantove estetičke rasprave, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji (αἴσθησις), koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu. Lijepo svakako jest estetički pojam i, složit će se mnogi, najvažniji, no estetika nipošto nije i ne može biti reducirana na pojam lijepoga ili s njime izjednačena, jednostavno zato što lijep predmet i njegova predodžba nisu isto („lijepo je ono što se sviđa u samome prosuđivanju“, argumentirat će Kant). A estetika za zadaću ima ispitati mogućnost suda ukusa koji nije usmjeren predmetu nego njegovoj predodžbi, što pred moć suđenja stavlja osobit i novovrstan napor.