Noćna straža

Darko Cvijetić kad piše kao da iz ovog u neki drugi jezik izmješta ljude i njihove priče i tako ih sređuje pred licem božjim. Njegove priče/pjesme su kao kutije ispunjene vatom – pa oštrice noževa kojima se tamo ubadamo, manje bole. U književnosti Darka Cvijetića ljudi kao da su besmrtni, stalno se i iznova ubijaju – pa se tako ubijeni grle, jedni drugima s lica brišu krv, pušu si u rane i zajedno sjede i čekaju da zacijele. Pa ih onda iznova – jedni drugima – prave. Žrtve i zločinci – u pjesmama Darka Cvijetića – potajno se vole. Ja ne znam koliko su ovo bajke a koliko stvarne priče – ali znam da je Darko Cvijetić briljantan pjesnik, zaigran u jeziku koji je samo njegov.