Špijun kojeg smo voljeli

Stevan Dedijer (Sarajevo, 1911. - Dubrovnik, 2004.) bio je fizičar, novinar, urednik, diplomat, član Švedske akademije znanosti, poliglot i utemeljitelj koncepta poslovnog obavještavanja (business intelligence). Bio je jedan od sudionika najvažnijih događaja koji su se zbili u 20. stoljeću i jedan je od rijetkih koji sami mogu ispričati svoju priču. Volio je nazivati se "Srbinom sa dna kace" - jedan je od prvih i najglasnijih srpskih intelektualaca koji je početkom devedesetih svojim javnim istupima osudio agresiju Miloševićeva režima i ogradio se od njega i njegovih velikosrpskih pretenzija.

Rođen u vrijeme kad je našim prostorima vladala Austro-Ugarska Monarhija, u uglednoj srpskoj obitelji u Sarajevu, s vremenom je zauzeo svoje mjesto u europskoj i američkoj povijesti. Nakon djetinjstva kojeg su obilježila stradanja Prvoga svjetskog rata, krenuo je u svoju doživotnu avanturu kroz turbulentna stoljeća. Njegov prvi "skok" bio je školovanje u Rimu, kamo je otišao kao 12-godišnjak. Za vrijeme Velike krize 1929. emigrirao u SAD, gdje je diplomirao teorijsku fiziku na Sveučilištu Princeton. U Americi se priključio komunističkom pokretu i potajno pomagao domovini.

Ondje ga je zatekao Drugi svjetski rat; odlučio je priključiti se OSS-u, preteči CIA-e. Nakon naporne obuke odlučeno je da će Dedijera ubaciti na jugoslavenski teritorij, no onda su Amerikanci otkrili da je njihov nesuđeni obavještajac komunist... U jednom intervjuu Dedijer je rekao: "...sljedećeg dana iznenada sam izbačen iz OSS-a. Nakon toga javio sam se u 101. zračnu diviziju... " U američkoj vojsci služio je od 1942. do 1945. kao padobranac i tjelohranitelj generala Maxwella Taylora.

Nakon rata vratio se u Jugoslaviju gdje je postao jedan od ključnih sudionika u stvaranju nove države, s karijerom koja je obećavala. Vodio je nuklearna istraživanja u Institutu u Vinči sve do trenutka dok nije počeo kritizirati komunističku vlast i Tita. Taj novi prijelomni trenutak u njegovu životu zbio se u siječnju 1950. kada ga je Edvard Kardelj obavijestio da Jugoslavija namjerava proizvesti atomsku bombu.

Dedijer je bio pravi čovjek za jednu od vodećih uloga u tom projektu: školovani fizičar, dotad poslušan vojnik Partije, poliglot s vezama u cijelome svijetu. No ono što je trebalo postati njegova životna zadaća postalo je uzrokom njegova razočaranja u komunizam. Ubrzo je shvatio da Jugoslavija ne uspijeva proizvesti ni dovoljno kvalitetan grafit za najobičnije drvene olovke, a kamoli za nuklearni reaktor. Zaključio je da se ondje uglavnom ništa ne radi, da se ne zna raditi i, na kraju, da se zbog intelektualnog i industrijskog kapaciteta Jugoslavije i ne može raditi.

Nakon toga je degradiran i prebačen u Institut "Ruđer Bošković" u Zagrebu. U šest godina komunistička mu je vlast u Jugoslaviji trinaest puta odbila izdati putovnicu. Kad ju je napokon dobio, odlučio je napustiti domovinu; otišao je u Kopenhagen, u Institut Niels Bohr, te na koncu na Sveučilište u Lundu.

Stevan Dedijer predvidio je dolazak informatičke ere dok je još stvarao koncept business inteligencea, odnosno poslovne špijunaže. Zagovarao je "razvitak informacijske demokracije" pomoću "interneta kao informacijske prometnice", a 1980-ih postao je poznat kao stručnjak i savjetnik za prikupljanje poslovnih informacija.