Jednoruki

Ante Prujić, invalid Domovinskog rata, dane provodi u gradiću uz more, na relaciji kladionica – kuća – birtija. Umjesto kuća možda bi preciznije bilo reći dva stana s kojima je, kao i bez jedne ruke, izašao iz rata. Mogao bi to biti početak romana o branitelju razočaranom u stvarnost države za koju se borio, ali i u samoga sebe jer na bojišnicama sadašnjosti vrijede neka druga, njemu posve nerazumljiva pravila. Grčevito držanje za narative prošlosti, prema kojima procjenjuje i svoje nekadašnje suborce, nimalo mu ne olakšava situaciju, a nemoral, nepravda i korupcija koju vidi oko sebe dovode ga do ruba, ponekad i preko ruba očaja.

No nije to jedini Antin problem iako je konstantan. Nakon što shvati jačinu svojih emocija prema sezonskoj radnici Radmili iz Srbije, koja kao podstanarka useljava u jedan od njegova dva stana, za njega tek počinje pravi košmar. Može li se othrvati tim starim narativima i predrasudama, duboko ukorijenjenim obrascima mišljenja, podjeli na crno i bijelo, ali i sumnjičavosti sredine koja svako malo proviruje u liku znatiželjne susjede? I ono što je najteže, kako se nositi s osudom pokojne, autoritarne majke – jer njegova mater ga traži, čak i u snovima i noćnim morama. Hoće li cijela ta epizoda, s mnoštvom preokreta, završiti još jednim, konačnim fijaskom?
Robert Nezirović hrabro se upušta u vruću temu i za to ima dobre adute. Ne osuđuje, ne ide u karikaturalnost, ne komentira, samo pripovijeda jednu moguću životnu priču, ali je u njoj sve što treba jasno i bez podcrtavanja.