Nevidljiva kuća

Kala je dijete koje dugo putuje i napeto promatra krajolike kroz koje prolazi, sela koja nije posjetila, planine na koje se nije stigla popeti. Promatra dok je ne svlada san. Promatra dok joj ne ponestane snage žaliti za mjestima koje voli i stvarima koje nije mogla ponijeti sa sobom. Iako joj roditelji pružaju podršku za vrijeme putovanja, Kala tužnih očiju napušta sve ono što je smatrala svojim i pokušava pronaći smisao u tom iznenadnom bijegu od gladi, buke i strahota. Samo putovanje označava vrijeme odricanja od starih i navikavanje na nove stvari, mjesta i događaje. Taj je proces jednako težak djeci kao i odraslima – prestanak naučene sigurnosti i iznenadnost nemilih događaja proživljava se uz puno strpljenja, snalaženja i nade.