Rič, oko stine

Pjesnici pišu stihove. Ivica Mijačika ih kleše. Ravna ih prema očima; usklađuje ih, osluškuje, kuša, miriše pa ih opipava, važe jer kamen ne trpi greške. Pjesnik je škrt na riječima, no sve što njegova riječ dodirne – bez obzira bile to majčine ruke ili Biokovo, jugo, bura, mašklin, more, galeb, maslina – sve oživi. Svakoj stvari Mijačika daje svoje ja i svoj glas. Njegov glas nikada nije povišen, ni uzbuđen, ni ravnodušan.
Najnovija knjiga poezije Ivice Mijačike Rič, ȍko stine ne otvara oči samo kamenu, nego i riječima. Mijačika diše s prirodom. Ćuti njezinu šutnju. Ono što je priroda već davno zaustila reći pjesnik izgovara novoštokavskom melodijom – materinskim jezikom mora i Biokova.
– Enes Kišević